Međunarodni dan socijalnog rada obilježava se svake godine trećeg utorka u ožujku, ove godine je to - 16.ožujak. Sloganom – „Ja sam, dakle mi (je) smo“ naglašava se socijalna solidarnost i globalna povezanost.

Ove godine mi, socijalni radnici u Hrvatskoj, imamo veliki razlog za proslavu svog dana zbog toga što smo stručno i kompetentno odgovorili na sve izazove koje su pred struku postavili pandemija i potresi.

U uvjetima od prije nedovoljnih resursa (materijalnih, ljudskih) a u novim teškoćama zbog pandemije, naročito potpunog "zatvaranja" u proljeće 2020.godine, a i nakon toga, održavali smo kontakt sa korisnicima na sve dostupne načine - putem interneta, mobilnih telefona i to 24 sata dnevno, pružajući podršku, savjete, dajući upute kako da roditelji koji ne žive s djecom ostvare tada više nego ikad dragocjeni kontakt; provjeravali sigurnost djece koja žive u rizičnim okolnostima; osiguravali sigurnost žrtvama nasilja; a po potrebi bili smo i u neposrednom kontaktu sa korisnicima i u njihovim domovima, a isto tako i s korisnicima koji su na smještaju u domovima za djecu, domovima za starije i udomiteljskim obiteljima. Mogli bismo reći kako je nastao novi „socijalni rad preko mobitela i interneta“- kojim su socijalni radnici održavali kontakt i pružali pomoć i podršku svojim korisnicima.

Za korisnike i usluge koje se ne mogu pružiti putem mobitela, telefona ili interneta, socijalni radnici su pružali usluge u domovima korisnika, pazeći na njihovu i vlastitu sigurnost (dostava paketa živežnih namirnica, osobni kontakt s obitelji u riziku…). Ono što je tada trebalo svim korisnicima je podrška, nada i ohrabrenje da će proći kroz krizu koju je izazvala pandemija.

Potresi su pokazali snagu nas socijalnih radnika jer smo i sami bili u izrazitom stresu, nesigurnosti i neizvjesnosti – a i dalje dali smo sve od sebe kako bi osigurali sigurnost korisnicima.

Samoinicijativno smo se javili za rad na potresom pogođenim područjima, te su formirani mobilni timovi u organizaciji Hrvatske komore socijalnih radnika i Ministarstva nadležnog za socijalnu skrb, te smo se uključivali u volonterske timove Crvenog križa; samoinicijativno skupljali razne vrste pomoći. Nevidljivi dio posla, administraciju za više od 36472 jednokratnih naknada stradalima u potresu odradili su stručni radnici iz više centara za socijalnu skrb, uzimajući to kao prioritet i radeći i van radnog vremena.

Svjedoci smo nastajanja „novog socijalnog rada u kriznim situacijama“ – jer, kao što znamo, kriza nije završila. Pandemija traje i dalje, još uvijek se suočavamo s teškim posljedicama potresa, kao i neizvjesnosti pojave novih većih potresa.

Rezimirajući sva iskustva, možemo biti ponosni na struku, i na nas kao pojedince, te svima nama zaželjeti sretan Međunarodni dan socijalnog rada!

Predsjednik Hrvatske komore socijalnih radnika
mr. sc. Antun Ilijaš, diplomirani socijalni radnik

Povodom vijesti o smrti tromjesečnog djeteta Hrvatska komora socijalnih radnika i Centar za socijalnu skrb Grubišno polje upućuju javnosti slijedeće zajedničko priopćenje:

Nadležni centar za socijalnu skrb postupajući sukladno pravilima struke i zakonskim okvirima utvrdio je kako je roditeljima potrebna stručna pomoć i podrška u brizi za djecu. Tijekom procjene roditeljskih sposobnosti nije utvrđen rizik zanemarivanja niti potreba izdvajanja iz obitelji. Tijekom tretmana roditeljima je pružana psihosocijalna pomoć u jačanju roditeljskih kapaciteta. Dijete je također bilo u tretmanu nadležnog liječnika obiteljske medicine  i patronažne sestre.
Do dovršetka kriminalističkih i zdravstvenih vještačenja ne može se sa sigurnošću zaključivati o uzrocima smrti djeteta, te molimo građane i medije da unaprijed ne donose zaključke o mogućim uzrocima.
Molimo građane,  posebno medije, da se u najboljem interesu maloljetnog djeteta i dodatne traumatizacije roditelja suzdrže od daljnjeg eksponiranja slučaja u medijima.

Hrvatska komora socijalnih radnika i Centar za socijalnu skrb Grubišno Polje

Dugo se vremena nasilje u obitelji smatralo privatnom stvari pa razgovor o njegovoj pojavnosti i štetnosti nije dobivao veliku pozornost u javnim sferama. Najznačajniji prediktor obiteljskog nasilja jest spol. Nasilje nad ženama prije svega predstavlja grubo kršenje ljudskih prava te osim izravnog utjecaja na žene (zdravlje, duboki fizički i psihički ožiljci), nasilje ima nesagledive posljedice na funkcioniranje obitelji, zajednice i društva.

Nekad se vjerovalo kako je nasilje nad ženama svojstveno nižim društvenim slojevima. Međutim, danas smo svjesni da je nasilje nad ženama prisutno u svim društvenim slojevima. Prve institucije kojima se žrtve obraćaju za pomoć jesu policija i centri za socijalnu skrb. Upravo zbog toga socijalni rad kao profesija ima iznimno veliku ulogu u području zaštite žrtava nasilja. U svakodnevnom direktnom kontaktu sa (ženama) žrtvama nasilja jesu socijalni radnici zaposleni u centrima za socijalnu skrb, ali i u domovima za zaštitu žrtava nasilja te drugim neprofitnim organizacijama koje djeluju u tom području.

Iako stručnjaci i mediji stalno ističu ulogu društva u prevenciji nasilja, zaštiti žrtava i sankcioniranju počinitelja i dalje postoji određeni stupanj tolerancije na određene oblike nasilja i postoji vjerovanje da je nasilje u obitelji privatna stvar. Ukoliko u društvu izostaje prekršajno ili kazneno sankcioniranje počinitelja nasilja u obitelji, odmahivanje rukom i spuštanjem tog problema ponovno na razinu privatnog dolazi do normalizacije nasilja, a ona zasigurno kao takva predstavlja velik socijalni rizik. Mnoge žene odustaju od traženja pomoći zbog društvenog diskursa koji sugerira da ako ste se mogli udati za zlostavljača trebate se i nositi s tim.

Svim žrtvama stoga ispred Komore socijalnih radnika šaljem poruku: NISI KRIVA!

(!) Obrati se za pomoć policiji, socijalnim radnicima ili drugim stručnjacima iz neprofitnog sektora!

A svim građanima poručujem: Važno je da svi mi svakodnevno, vlastitim riječima i djelima promoviramo nultu stopu tolerancije nasilja nad ženama i nasilja općenito! Nasilje nije privatni, nego društveni problem i tiče se svih nas!

#reagiraj!

Sa poštovanjem,

predsjednik HKSR-a
mr.sc. Antun Ilijaš, diplomirani socijalni radnik

Preuzmite uputu

Obzirom na izvanredne okolnosti u Republici Hrvatskoj vezano za epidemiju bolesti COVID-19 kao i potres koji je pogodio područje Grada Zagreba i sjeverne županije, Hrvatska psihološka komora je u suradnji s Hrvatskim psihološkim društvom i županijskim društvima psihologa uspostavila Mrežu telefonskih linija HPK i HPDa u Republici Hrvatskoj na kojima će 24 sata biti dostupni psiholozi radi pružanja psihološkog savjetovanja i terapijskih intervencija.

Jučer, 20.11.2019.g. u Tribinama grada Zagreba održana je tribina „Dijete u fokusu“ koju smo organizirali zajedno s Hrvatskom udrugom za ravnopravno roditeljstvo. Predsjednik HKSR-a, mr.sc. Antun Ilijaš u pozdravnom govoru zahvalio se udruzi na izvrsnoj dosadašnjoj međusobnoj suradnji.

Na samom početku tribine Martina Podobnik prikazala je rezultate istraživanja koje je HKSR provela sa članovima Hrvatske udruge za ravnopravno roditeljstvo o iskustvima procesa razvoda braka i suradnje s centrima za socijalnu skrb.

Izlagači na tribini bili su Tatjana Katkić Stanić, načelnica sektora za koordinaciju politika i unapređenje stručnog rada centara za socijalnu skrb, MDOMSP; prim. Domagoj Štimac, dr. med., spec. psihijatar, subspecijalist dječje i adolescentne psihijatrije, Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada Zagreba; Nela Selak Bodrožić, dipl.iur., ravnateljica Centra za posebno skrbništvo Zagreb i prof.dr.sc. Jasminka Zloković, Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet, Odsjek pedagogije.

Tatjana Katkić Stanić istaknula je kako je broj manipulacija u postupcima razvoda braka i nad djecom u kontinuiranom porastu. Smatra kako bi se u Centru za posebno skrbništvo, koji izvršavaju funkciju „odvjetnika djece“ kako je to naglasila Nela Selak Bodrožić, trebali zaposliti socijalni radnici koji posjeduju specifične vještine rada s obitelji i djecom.

Nela Selak Bodrožić iznijela je statističke podatke na državnoj razini kada je u pitanju povjeravanje djece nakon razvoda braka ili prekida izvanbračnih zajednica te pojasnila ulogu posebnih skrbnika u sudskim postupcima.

Prim. Domagoj Štimac ističe kako je Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada Zagreba za sada jedina specijalizirana ustanova koja se bavi manipulacijama, otuđenjem djece o roditelja te zlostavljanjem i zanemarivanje pa je nužno razvijati nove regionalno rasprostranjene specijalizirane centre po uzoru na Polikliniku. Naveo je kako su instrumenti manipulacije roditelja mnogobrojni, a posljednje „sredstvo“ koje roditelji koriste, kada su sva ostala iscrpljena je prijava seksualnog zlostavljanja djeteta. Zaključio je kako je nužan rad s roditeljima kako ne bi došlo do toga da dijete mora prolaziti mukotrpne postupke u poliklinici i na sudovima. Istaknuo je da su sudovi ti koji se najmanje mijenjaju u pogledu razvijanja znanja u obiteljskim postupcima, dok se „operativci“, centri za socijalnu skrb i poliklinike puno brže mijenjaju i prilagođavaju.

Prof.dr.sc. Jasminka Zloković naglasila je kako se rijetko govori o nasilju nad muškarcima. Međutim, rezultati istraživanja Filozofskog fakulteta u Rijeci pokazuju kako je nasilje nad muškarcima prisutno gotovo jednako kao i nasilje nad ženama. Najčešći razlozi zašto muškarci ne prijavljuju nasilje koje dožive u obitelji jesu: sram, vjerovanje da mogu sve sami riješiti i uvjerenje da im nitko ionako ne bi vjerovao. Rezultati prof. Zloković pokazuju kako majke i očevi kod svoje djece, a kao posljedice svjedočenja nasilju u obitelji i konfliktnim odnosima roditelja, uočavaju brojne probleme u vezi sa zdravljem, razvojem, ponašanjem i školskim postignućem.

Rezultati Hrvatske komore socijalnih radnika pokazuju kako su neki od razloga zbog kojih očevi pristaju da djeca nakon razvoda nastave živjeti s majkom: nedovoljna vjera u vlastite roditeljske sposobnosti, vjerovanje da je majka bolji roditelj te da se da će dijete ionako pristati majci (osjećaj favoriziranja majki kao roditelja). Upravo iz tih razloga potrebna je veća uključenost očeva u programe podrške roditeljstvu koji se provode, između ostalog, i u Obiteljskim centrima u Republici Hrvatskoj. Dosadašnja iskustva iz prakse pokazuju kako se u značajno većoj mjeri u programe podrške uključuju majke.

Svi sudionici i izlagači na tribini su se složili kako oba roditelja imaju jednako pravo i jednake roditeljske dužnosti u slučajevima kada jedno od njih ne živi sa svojim djetetom. I najvažnije, oba roditelja trebaju ispunjavati svoje roditeljske odgovornosti i dužnosti na način da im je u fokusu prije svega zaštita i dobrobit njihovog zajedničkog djeteta.

u suradnji Hrvatske komore socijalnog rada i Hrvatskog novinarskog društva

Na okruglom stolu održanom u Novinarskom domu u Zagrebu 06.11.2019 god. sudjelovali su predsjednik HND-a Hrvoje Zovko, predsjednik HKSR Antun Ilijaš, u ime Hrvatske komore socijalnih radnika Martina Podobnik i Nela Pamuković, Ines Strenja Linić , predsjednica Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku Hrvatskog sabora, Lora Vidović, Pučka pravobraniteljica, Tanja Katkić Stanić, načelnica u Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, Marko Buljevac – Studijski centar za socijalni rad-Pravni fakultet, Mato Zovkić , član Središnjeg odbora Sindikata zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi, Domagoj Kronstein, predstavnik Hrvatske udruge socijalnih radnika, Đurđica Klancir, predsjednica Novinarskog vijeća časti, Nina Kljenak, urednica portala N1 TV, Goran Gavranović, glavni urednik novina „24 sata“, Bojan Divjak, glavni urednik Glasa Slavonije i Dražen Klarić, glavni urednik Večernjeg lista.

Martina Podobnik, glasnogovornica HKSR-a, prezentirala je rezultate anketnog istraživanja koje je HKSR proveo u razdoblju od 23. do 31.10.2019 godine. U istraživanju je sudjelovalo 739 socijalnih radnika iz cijele Republike Hrvatske, od čega je 706 žena i 33 muškarca. 5 najvećih izvora stresa su prozivanje socijalnih radnika u medijima, nedostatak smještajnih kapaciteta, nedostatak institucije za daljnji specijalizirani tretman korisnika, česta izloženost kritikama javnosti, preopterećenost poslom.

Najčešće bolesti od kojih obolijevaju socijalni radnici su : visok krvni tlak – 21% ; kronična oboljenja kralježnice – 33%, visok kolesterol i masnoće – 25% , te depresija – 15%. Iznimno zabrinjavajući podatak je kako je od posljedica karcinoma i leukemije u posljednjih godinu dana preminulo 9 socijalnih radnika. A čak 6 sudionika navelo je da trenutno boluje od karcinoma! No bez obzira na sve lošije zdravlje, socijalni radnici u sustavu socijalne skrbi imaju pravo na sistematski pregled samo svake 2 godine.

Nela Pamuković, istakla je kako je evidentno da je strah glavni izvor stresa za socijalne radnike i da je teško raditi u takvoj atmosferi velikog pritiska javnosti. Važno je da javnost čuje istinu o nama. Glavni problem, kako to smatraju socijalni radnici, u novinskim tekstovima su senzacionalistički naslovi naslov koje formiraju glavni urednici i stvaraju sliku javnog mnijenja. Istaknula je i neke primjere odličnih naslova „ Večernjeg lista“ i „Slobodne Dalmacije“. Posljedice ovakvog načina izvještavanja rezultiraju nepovjerenjem korisnika. Naglasila je kako su ravnatelji ustanova jedini ovlašteni davati izjave medijima. Ukoliko se oni ogluše na upite novinara, pozvala ih je da se obrate HKSR.

Marko Buljevac je na višekratno naglašavanu „poziciju moći“ koju prema navodima korisnika, a onda i novinara, imaju zaposlenici u centrima za socijalnu skrb, istaknuo pogrešnom percepcijom i iskrivljenom slikom, jer sustav socijalne skrbi nije sustav moći nego prvenstveno sustav podrške. Naglasio je kako se iz pojedinih novinarskih tekstova može iščitati nedovoljno poznavanje sustava socijalne skrbi od strane novinara i njihov subjektivni stav. Naveo je da se većinom izdvajaju negativni primjeri iz prakse dok se o mnogobrojnim pozitivnim stvarima ne piše. Skrenuo je pozornost i odgovornost novinara na posljedicu stigmatizacije korisnika u okolini u kojoj žive i rade, a čiji se identitet objavljuje u medijima, ali i socijalnih radnika. Naglasio je da se njihov identitet ne bi trebao objavljivati i da bi ih se moralo zaštititi.

Hrvoje Zovko naglašava da HND ima oko 2000 članova, ali i da ima novinara koji nisu članovi društva. I socijalni radnici i novinari predstavljaju važan društveni segment i morali bi uspostaviti dijalog. Smatra da se precjenjuje uloga medija.

Đurđica Klancir navela je da postoji novinarski kodeks časti i profesionalni standardi po kojima bi novinari morali postupati. Susretala se je sa prijavama socijalnih radnika koji su prijavljivali neke novinare. U delikatnim situacijama trebalo bi obavezno tražiti izjavu socijalnih radnika ili drugog stručnjaka. Svjesna je da su socijalni radnici na prvoj crti obrane, jer su predstavnici države. Novinarstvo je danas u krizi i pod velikim je pritiskom izdavača koji samo traže što veću čitanost i „klikove“. Sve manje je specijaliziranih novinara. Kao posebno važnim naglasila je da socijalni radnici trebaju pronaći kanal prema novinarima kako bi isti dobili pravilnu informaciju o važećem zakonodavstvu.

Lora Vidović istaknula je da je sustav socijalne skrbi bio zapostavljan dugi niz godina, da se je izdvajalo premalo financijskih sredstava i da postoji veliki manjak socijalnih radnika zaposlenih u sustavu, kao i da imaju 2 i više puta više korisnika nego što je to propisano. Naglasila je da niti svi novinari dobro obavljaju svoj posao, a niti svi socijalni radnici. Korisnici su počeli doživljavati Centar za socijalnu skrb kao izvor moći, a ne kao izvor podrške, te da je općenito veliki problem u društvu nepovjerenje građana prema državnim institucijama. Rješenje vidi u proaktivnoj ulozi socijalnih radnika i edukaciji novinara.

Goran Gavranović smatra da su centri za socijalnu skrb „centri moći“ i da je dužnost novinara staviti fokus na rad socijalnih radnika. Smatra da je pojednostavljeno reći da su novinari krivi zbog percepcije javnosti prema socijalnim radnicima. Smatra da novinari ne moraju biti educirani o pojedinim pitanjima nego da je njihov posao da izvještavaju. Moraju samo znati koga će što pitati. Navodi da često dobivaju e-mailove od korisnika socijalne skrbi i da njih 90% odbijaju i ne objavljuju, jer ih istraže i utvrde da nisu istinite. Smatra da su većina novinara odgovorna i da dobro obavljaju svoj posao. Također smatra da se jako puno piše o manjinama, žrtvama nasilja i drugim ugroženim skupinama na adekvatan način. Njegova medijska kuća želi suradnju sa socijalnim radnicima i izjavljuje „ Dajte nam heroje i pisati ćemo o njima“. Ističe da je njegova medijska kuća i pokrenula akciju „ Ponos Hrvatske“ u kojoj je predloženo da nagradu dobije jedna socijalna radnica.

Nina Kljenak, urednica portala N1 TV istakla je da ih često kontaktiraju frustrirani korisnici socijalne skrbi koji im se najviše žale na to da u centrima socijalni radnici nemaju individualni pristup prema njima; ne posvećuju im se dovoljno; smatra da socijalni radnici ne uviđaju greške koje rade u svom poslu i da je njihov zadatak da na to ukažu.

Bojan Divjak naveo je da i novinari također imaju moć. Kao poseban problem novinarstva navodi komercijalizaciju vijesti i svjestan je činjenice da naslovi rade štetu. Novinar mora znati odvagnuti da li je važnija vijest ili pravo djeteta ili korisnika socijalne skrbi. Nisu mediji najveći problem, nego neuređenost društvenih mreža. Poziva da se radi razlika između vijesti koje objavljuju mediji, od onih koji se nekontrolirano šire društvenim mrežama. Kao i drugi sudionici, ponovio je da je važno suzdržati se od generaliziranja – da su „svi novinari isti“.

Tanja Katkić Stanić navela je da je nadležno Ministarstvo upoznato sa svim problemima u sustavu socijalne skrbi i da u zadnje vrijeme radi na promjenama kako bi se poboljšao status socijalnih radnika kao i stanje u sustavu socijalne skrbi. Često se moglo pročitati u tekstovima da novinari objavljuju priču nakon što su saslušali samo „priču korisnika“, te koriste te priče za senzacionalističke naslove. Novinari nisu neprijatelji socijalnih radnika i neophodno je potreban međusobni dijalog. Predlaže da u interesu djece i korisnika zajedno senzibiliziramo javnost o važnim društvenim pitanjima, te da se ubuduće piše o fenomenima, a ne pojedinačnim slučajevima. Kao negativan primjer navodi određene „ hrvatske zvijezde“ kojima se zbog čitanosti daje medijski prostor za osobne obračune sa bivšim partnerima i ne gleda se pri tome na interes djece. U vezi aktivnosti koje čini Ministarstvo na poboljšanju navela je organiziranje edukacija o suočavanju sa stresom i edukacije ravnatelja centara kako bi postali kompetentni sugovornici medijima.

Ines Strenja Linić, ističe da je osnovni problem nedostatak socijalnih radnika i stav da oni mogu rješavati sve probleme, kao i veliki broj ovlasti koji im je dodijeljen. Ističe veliki problem u pravosuđu koje ne rješava predmete na vrijeme. Smatra da su mediji veliki izvor moći a ne socijalni radnici kao što neki predstavljaju. Uputila je molbu novinarima da ubuduće pišu i afirmativne tekstove.

Mato Zovkić , član Središnjeg odbora Sindikata zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske stava je da su socijalni radnici najistureniji i da su najizloženiji medijskim napadima. Stereotip je da imaju moć, da su uhljebi i da su bešćutni i neradnici. Problemi socijalnih radnika je u tome što imaju previše posla, nedovoljno stručnih radnika. Izrazito naglašava kako socijalni radnici krše propise iz radnih obveza ako bez dozvole ravnatelja razgovaraju sa medijima. Ravnatelji mogu govoriti o postupcima koji se vode u centrima u javnosti.

Domagoj Kronstein, predstavnik Hrvatske udruge socijalnih radnika istakao je da je sasvim pogrešno upotrebljavati sintagmu „centri moći“ za centre za socijalnu skrb. Oni nisu centri moći nego centri podrške. Socijalni radnici moraju donositi odluke u skladu sa zakonom. Veliki problem je senzacionalistički pristup izvještavanja novinara koji je doveo do toga da se putem društvenih medija poziva na linč socijalnih radnika. Postavlja pitanje zašto u slučajevima kada glasnogovornik policije izjavi da je istraga u tijeku novinarsko izvještavanje staje, a kada to izjave socijalni radnici mediji i dalje pišu prema svome nahođenju.

Dražen Klarić, glavni urednik Večernjeg lista naglasio je da svi moramo imati više osjećaja prema ugroženim skupinama. Također kao najveći problem navodi problematiku nereguliranih društvenih mreža. Pozvao je na razgovor socijalne radnike u redakciju njegovog lista radi dogovora i uspostave što kvalitetnije suradnje.

Pozivamo sve koji su javno, na društvenim mrežama, objavili i dijelili fotografije te osobne podatke djece za koje postoji osnovana sumnja u počinjenje kaznenog djela silovanja, kao i podatke o njihovim obiteljima, da se suzdrže od daljnjeg dijeljenja tih podatka. Naime, kao što su brojni mediji pozvali, širenje podataka o identitetu maloljetnih počinitelja kaznenih djela i žrtvi predstavlja kršenje zakonskih propisa; (Obiteljski zakon, Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u kaznenom postupku i ostali). Navedeni zakoni propisuju zaštitu djece i mladih, te mlađih punoljetnika.

Podržavamo sve medije koji pozivaju da se osobni podaci djece pod opravdanom sumnjom na počinjenje kaznenog djela ne objavljuju i ne dijele, jer direktno predstavljaju opasnost za otkrivanje identiteta djeteta žrtve! Širenjem takvih informacija i objavljivanjem osobnih obiteljskih priča, podataka i ostalih detalja, djecu izlažemo ponovljenom stresu i pritisku, čime nažalost ne umanjujemo nego povećavamo štetne posljedice za njihovo odrastanje. Takve objave primarno štete djeci, koja su na taj način ponovno izložena proživljenoj traumi.

Molimo nadležne institucije, da prije svega radi zaštite interesa djece i prevencije mogućih negativnih posljedica, povećanih rizika od nasilja i stigmatizacije, hitno poduzmu mjere iz svoje nadležnosti. Potpisnici ovog pisma podržavaju sve legalne građanske akcije, ali upozoravamo na ugrožavanje prava djece. Potičemo i sve sustave i organizacije koje se bave zaštitom djece žrtava nasilja na zajedničku suradnju u svrhu dobrobiti kako žrtava tako i počinitelja.

Kao društvo u cijelosti, moramo stajati iza poruke da se nasilje u bilo kojem obliku, prema djeci i prema bilo kome ne smije i neće tolerirati.

Hrvatska komora socijalnih radnika i Hrvatska udruga socijalnih radnika

Svi mediji u Republici Hrvatskoj izvijestili su i još uvijek izvještavaju javnost o tragičnom događaju u Đakovu u kojem je naša kolegica socijalna radnica ubijena, a kolega pravnik teško ranjen i bori se za život. Stručni radnici stradali su od dugogodišnjeg korisnika kojem su pružali podršku i pomoć. Svojim odgovornim radom štitili su upravo njegova prava.

Nakon tragičnog događaja društvene mreže, medijski portali prenose komentare nezadovoljnih korisnika sustava u kojem ni više ni manje podržavaju tragični čin i prenose poruke mržnje prema sustavu koji štiti najranjivije članove društva.

Samo neki od komentara jesu: „lagao bih kad bih rekao da mi je žao“, „ubojica treba biti proglašen ponosom Hrvatske“ „ubojici skidam kapu“ „socijalni radnici bi ovo trebali shvatiti kao upozorenje“, „dobili su što su zaslužili“.

Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, Hrvatska komora socijalnih radnika, Hrvatska udruga socijalnih radnika, Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske, oštro osuđuju ovakve natpise i pozivaju sve građane i institucije, medije, portale kao i naše korisnike da se ovakvi govori mržnje prijavljuju za to nadležnim institucijama.

Socijalni rad i njegovi nositelji socijalni radnici kao i drugi stručnjaci u sustavu socijalne skrbi educirani su i osposobljeni za rad s najtežim skupinama korisnika, motivirani su i senzibilizirani za potrebe korisnika, svoja znanja i vještine ulažu u poboljšanje skrbi za korisnike o kojima brinu: djeci koja žive u riziku, mladima, starijim osobama, osobama s invaliditetom, žrtvama svih oblika nasilja, bolesnima, ostavljenima. Ustanove za socijalnu skrb u svojim lokalnim zajednicama pokretač su brojnih akcija unaprijeđena kvalitete života građana, potiču socijalne promjene, ukazuju na važnost međuljudskih odnosa, a što je u skladu sa Etičkim kodeksom socijalnih radnika.

Ovim putem osuđujemo svaki govor mržnje, svaku uvredu, klevetu koja je usmjerena na sustav i njegove stručnjake, koji u uvjetima visokih rizika osiguravaju skrb i brigu za svoje korisnike.

Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku
Hrvatska komora socijalnih radnika
Hrvatska udruga socijalnih radnika
Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske

Preuzmite dokument

„Kada svatko misli da može biti socijalni radnik“

Hrvatska komora socijalnih radnika u ime svih socijalnih radnika Hrvatske ovim putem poručuje da smo voljni saslušati i čuti sve kritike i probleme na koje nailaze korisnici. Svi korisnici koji imaju prigovor na rad socijalnog radnika mogu se, kao i do sada, obratiti Hrvatskoj komori socijalnih radnika telefonom, mailom ili pisanim putem. Svi kontakt podaci dostupni su na stranici hksr.hr. Upravo je Hrvatska komora socijalnih radnika tijelo koje procjenjuje stručnost rada socijalnih radnika o čemu se, namjerno ili nenamjerno uporno izbjegava govoriti u javnosti. Stojimo iza svog rada i molimo korisnike da jasno izraze svoje nezadovoljstvo, kako bismo kontinuirano radili na poboljšanju socijalnih usluga, te naročito sigurnosti žrtava nasilja.

Nakon najave da se otvara posebna linija za pritužbe na socijalne radnike, socijalnim radnicima je sada uistinu previše. Dosta nam je da nestručna javnost uporno procjenjuje naš rad i stoga poručujemo: Stop nasilju nad socijalnim radnicima od strane javnosti! Bolja podrška žrtvama obiteljskog nasilja neće se osigurati linijom za pritužbe već ulaganjem u kapacitete i uvjete u kojima rade djelatnici centara za socijalnu skrb kao i u edukaciju stručnjaka. Komunikacijska linija za pritužbe moguće je najjeftinija stavka u državnom proračunu, samo je pitanje kakvu opću atmosferu stvaramo u javnosti o radu socijalnih radnika na terenu.

U javnom mnijenju stalno dolazi do prebacivanja odgovornosti isključivo na socijalne radnike kao dio sustava koji se bavi žrtvama nasilja, a ostali, jednako važni su pravosuđe, policija i školstvo. Socijalni radnici nisu jedina struka koja radi sa žrtvama nasilja, već zajedno s njima u Centrima za socijalnu skrb radi tim stručnjaka u sastavu: socijalni radnik, psiholog i pravnik. Odluke donose zajednički. Razočarani smo činjenicom što nitko ne spominje sporost sudova i potrebu bolje educiranosti policijskog osoblja o čijem radu ovise i odluke koje se donose u Centru za socijalnu skrb. Nadalje, nitko ne spominje kako socijalni radnik nije čarobnjak koji može za žrtvu nasilja pronaći mjesto u skloništu koje ne postoji. Stoga, socijalni radnici apsolutno odbijaju biti taoci loših sustava, zakona i užasnih uvjeta rada. Kome da se obrate socijalni radnici koji su žrtve nasilja od strane korisnika kada nemaju ni status službene osobe?

Pored ostalih oblika zaštite, sustav socijalne skrbi postoji i za žrtve nasilja, a insinuacije nestručnjaka koji se bave ovom tematikom u medijima podliježu kleveti. Pozdravljamo svaki entuzijazam i humanitarno djelovanje, ali zbog svih žrtava obiteljskog nasilja potrebno je da osobe koje nisu stručne i koje poduzimaju mjere isključivo iz osobnih razloga, prestanu izvoditi ovu populističku predstavu u medijima, jer nikome ne čine dobro.

Ministrica Nada Murganić navodi kako je važno da se razluči tko to toliko griješi i radi propuste kojima se čini šteta žrtvama. Radi dobrobiti naših korisnika važno je prestati s paušalnim procjenama rada socijalnih radnika. Ovim putem molimo našu ministricu da sukladno svojim ovlastima poveća broj radnika, osigura veća sredstva u proračunu za ulaganja u prostorne uvjete u kojima socijalni radnici i svi drugi djelatnici rade, poveća kapacitete za žrtve nasilja, pojača brojnost edukacija za rad s počiniteljima nasilja i zalaže se za bolja zakonska rješenja.

PREDSJEDNIK HRVATSKE KOMORE SOCIJALNIH RADNIKA:
mr.sc. Antun Ilijaš, diplomirani socijalni radnik